Odavno sam legao, ali me neće san. Radenko hrče, testeriše dragačevski zabran. Ujutru samo da utovari. Ona dvojica do zida nisu mu u tonalitetu.
Neko mi lupa u prozor, ili mi se opet čini?
Pridižem se iz bolničke postelje i u mraku vidim Fahretu.
Čudim se….
– Nisu mi dali ni da udjem, a ni da ti pomorandže ostavim. Kažu to je zbog nove naredbe – kaže mi ona.
Radenko i dalje krči zabran.
– Došla sam samo da te vidim i da ti otpevam nešto – nastavlja Fahreta.
– Ajde, hvala, ali nemoj neku skupu – prihavtam ja.
Oni njeni tamo preko ograde počinju.
Utom kreveti počeše da poskakuju, svi sem Radenkovog. Izgleda da dolazi sestra.
– Beži! – kažem Fahreti – da nas ne uhvate pa da izdaju novu naredbu o zabrani skakanja po bolničkom dvorištu.
Pobeže Fahreta preskačući ogradu. Za njom prvo bubnjar, pa i ostali , zajedno odoše prema pruzi.
Ja se vraćam se u bele bolničke čaršafe, tražim masku sa kiseonikom. Nameštam je lako.
Sestra je prošla, ali Radenko je još u zabranu. Uskoro će da pale svetlo i da traže da merimo temperaturu. Potom će doći lekari, a sa njima, valjda, i rezultati brisa. Žmurim da što pre zaspim i da mi brže stigne jutro.
Svanulo je. Temperatura 36.2, pritisak nešto niži, ali glava u normali.
Neka dvojica se svađaju u neprocvetaloj krošnji levo od prozora. Ptičja posla.
Ulaze lekari kao Marsovci. Strepim ali ćutim.
– Čvoroviću, negativan si. Ponovićemo danas.
Smejem se i smišljam neko glupo pitanje: A šta da radim sa frizurom izgledam kao Betoven?
Doktor se smeje, a to i hoću. Obradovao me je.
‘Oću u Čačak.
Autor: Slobodan Čvorović, privremeni gost Infektivnog odeljenja čačanske Opšte bolnice